Aleksandra Laslo : Osobne performativne vizualizacije

U online izdanju predstavljamo vam radove Aleksandre Laslo, mlade umjetnice koja je na 18.-im Minijaturama osvojila nagradu za najbolji rad.  

Uživajte u radovima!

Vaš ULS

 

CV:

Aleksandra Laslo rođena je 1981. u Zagrebu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna (smjer keramike) 1999. godine, nakon koje upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (odsjek za restauriranje-konzerviranje umjetnina, smjer kiparstvo), gdje je 2013. i diplomirala.
Od 2014. zaposlena je u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode.
Izlagala je na više skupnih izložbi.

KONTAKT:
01 4611 274, 091 555 2414
aleksandra.laslo@gmail.com
 

Aleksandra Laslo / Osobne performativne vizualizacije

Aleksandra Laslo predstavlja niz objekata i nekoliko laviranih crteža. Kolekcijom neobičnih bića naseljava prostor galerije. Ponuđen je širok znakovni repertoar izveden raznolikim tehnološkim postupcima. Pregledavajući radove javljaju se mnoge asocijacije kojima može poteći interpretacija. U prvi mah, prisjećam se humornih stihova američkog pjesnika Ogden Nasha: „Čak u Tibet Živi lama, Nema tata, Nema mama…“. Kao i u tim pjesmama, lakoća prispodobljavanja zrači iz ponuđenih radova. Ipak pomalo neuglađeni likovi, izvrgnuti su pozicijama i atribucijama kojima asociraju naporna stanja. Čini se kao da je propitivan raspon odnosa prema civilizacijskim i socijalnim aspektima života.
U prostoru nas dočekuje mnoštvo raznorodnih figura. Neobična tijela koja sugeriraju i mentalne drugačijosti, dramatiziraju atmosferu. Ove figure nam se ne moraju činiti benevolentnima. Neke od njih kao da su zanesene ritmom kojeg ne čujemo, ali osjećamo preko naznačenog pokreta kojeg nam nudi autorica. Nismo sasvim sigurni da li nam je ponuđen mrgudni ili afirmativni stav. Iako autorica u osobnom komentaru ne vidi dramatičnost oblika, promatrač ostaje osupnut prikazanim. Značajna je podjela koja se očituje pristupom, a iskazuje tehnologijama. Dok su crteži nježnijeg dojma, objekti, male skulpture, mnogo su dramatičniji.
Već na prvi pogled bivamo zainteresirani za motive koje ubrzo povezujemo sa autoričinim doživljajem okoline. Njeno činjenje manifestira se poigravanjem asocijativnim formama. Ona bez suzdržavanja koristi elemente koje iz plošnog pretvara u trodimenzionalni asortiman. Svi objekti su manjih dimenzija, izvedeni blisko enformelu ili ready-made-u po odnosu prema materijalu koji ostaje neskriven. Linearni, žičani elementi nadograđeni su puninom masnijeg materijala nalik glini. Ili, kolori izgovaraju napetost i znakovitost forme. No, u ovom je predstavljanju mnogo važniji rezultat od tehnologije. Umjetnica koristi široki dijapazon materijala za izgovor impresija o stanju civilizacije, stanju nacije, stanju osobe u vremenu u kojem i mi živimo zajedno s njom.
Bjelina galerijskog mira postaje dom svih ovih bića u kojem smo mi, promatrači, zapravo gosti. No, likovi pozivaju na uviđaj. Umjetničina instinktivna oblikovanja nose ideju dijagnoze trenutka. Uzori su ljudi, njihova stanja. Ova bića ekspresivni su odjeci nelagodi vremena: nesigurnost, ponuda tijela, bezglavi vapaj, upitnost osobnosti, ali i mitska krilatost, energija plemenitosti tijela. Nestvarna stvorenja najčešće su introvertirana ali djeluju samouvjereno. Pitamo se što ova bića, ili mi sami, činimo u trenucima propitivanja. Ostaje li nakon introspekcije trag osamljenosti, osjećaj neshvaćanja, ili potreba daljnjeg njegovanja ega?
Stilska neusklađenost i oblikovna nepredvidljivost karakteristike su ovih iskaza. Forme često nude proturječnosti i iznenađenja. Pobuđuju ideju sjećanja, reminiscencija doživljenog. Možemo prepoznati dojmove i stanje autorice: odsjaj zbira emocija koje se kroz oblikovanje pretvaraju u propitivanja. Aleksandra likovnim i nelikovnim sredstvima nudi niz vizualizacija koje se u premisi mogu podudarati sa snoviđenjima, koja su tijekom materijalizacije prošle niz doživljajnih i spoznajnih pomaka. Spontanim postupcima oblikovanja ona vizualizira fantastiku osobnih doživljaja. Oblikovanje označava ritual i moguću inicijaciju. Pred nama kao da je niz zaustavljenih scena performativne ponude uz arhetipske asocijacije.
Napor promatranja ovih radova trebao bi, unutar pojedinog promatrača, izazvati otrežnjivanje. Pitanja: da li smo sigurni kao osobe, da li možemo računati na egzistencijalnu sigurnost, da li naš poslovni doprinos, uz školovanje i predani napor djelatnosti može osigurati našu sutrašnjicu kao socijalno stabilnu budućnost? Ovim grubim osvješćivanjem doživljaj radova pomičemo ka drugačijem iščitavanju jer potraga za spoznajom podrazumijeva stalnu reinterpretaciju. Umjetničin način oblikovanja otkriva sumnju jer iskreno propitivanje uvijek mora donijeti promjenu ili potvrditi neku odluku koja je, ipak, uvijek privremena. Zapadna civilizacija nas je natjerala na funkcioniranje po slojevima, krugovima, poput Danteovih, u kojima se ne srećemo s različitošću. Naporno, ali licemjerno održavamo statuse svojih komfora. Radimo zapravo samo za plaćanje struje, vode, telefona, za kruh i mlijeko. Nemamo za radoznala putovanja, nemamo za počastiti prijatelje, imamo jedva za otkup trenutnog statusa.
Oportunizam, popuštanje, dokone reakcije građanstva već su opažene. Presporo uviđamo da smo postali poslušni marginalci, a ne akteri civilizacije. Ova izložba događa se u intervalu razdoblja prezrelog kapitalizma i njegovog raspada. Ipak, ohrabruje činjenica da suvremeni fizičari i filozofi, spoznajama o kvantnom stanju univerzuma, fraktalom, bozonom, strunama, redefiniraju realnost. Oni ne mijenjaju svijet revolucijom, ali oplemenjuju percepciju i napuštaju načine ponašanja koja su kolaborativno, zapadni kapitalizam i vjere knjige, stoljećima zlorabili. Tako, univerzum u našim shvaćanjima više ne funkcionira kao mašina po Newtonu, već kao polja energija koje se manifestiraju u različitim oblicima. Morfološka polja demistificiraju vjerske dogme. Čovjek, osoba, više nije „grešna“ kemijska reakcija već osviješteni energetski naboj.
Pred nama su zamišljeni trenuci koji se ne mogu ponoviti i koji ne moraju biti povezani. Heterogenost pristupa i osobna sloboda nude moguću relaciju koja će biti uspostavljena u procesu općenja umjetnice same sa sobom ili promatrača i djela. Dojam je snažan krik iza kojeg slijedi šaputanje. Jer, ovaj likovni projekt govori o drami odvajanja, preživljavanja, socijalizacije. Možemo zaključiti da je posrijedi dio tijeka, izresci niza socijalnih situacija koje nisu nježne.
Svako izlaženje pred publiku javni je čin. Zadatak je kustosa da promatraču pokuša približiti stvaralaštvo koje prezentira. Promatraču preostaje pretpostaviti značenja te prihvatiti ili odbiti informacije koje nude radovi. Impresije se ne moraju podudarati, ali se iz više stavova može složiti dojam. Očita je uložena energija koja rezultira zanimljive vizualizacije. To pripisujemo autoričinoj iskrenoj želji za oblikovanjem. Nametanje znakovnih informacija promatraču, čemu umjetnica teži, nakon obilaska radova može završiti naporom. Čini mi se da je autorica to upravo željela.
Eugen Borkovsky, VII. 2017.
 

Aleksandra Laslo   : Osobne performativne vizualizacije Aleksandra Laslo   : Osobne performativne vizualizacije Aleksandra Laslo   : Osobne performativne vizualizacije Aleksandra Laslo   : Osobne performativne vizualizacije Aleksandra Laslo   : Osobne performativne vizualizacije Aleksandra Laslo   : Osobne performativne vizualizacije Aleksandra Laslo   : Osobne performativne vizualizacije Aleksandra Laslo   : Osobne performativne vizualizacije Aleksandra Laslo   : Osobne performativne vizualizacije Aleksandra Laslo   : Osobne performativne vizualizacije Aleksandra Laslo   : Osobne performativne vizualizacije Aleksandra Laslo   : Osobne performativne vizualizacije Aleksandra Laslo   : Osobne performativne vizualizacije Aleksandra Laslo   : Osobne performativne vizualizacije Aleksandra Laslo   : Osobne performativne vizualizacije Aleksandra Laslo   : Osobne performativne vizualizacije Aleksandra Laslo   : Osobne performativne vizualizacije Aleksandra Laslo   : Osobne performativne vizualizacije