Vanja Trobić Adamović / Mjesta moći/ S onu stranu zbilje

Dragi naši,

uoči blagdanskih dana odlučili smo vas počastiti još jednom online-izložbom. Predstavljamo vam mladu umjetnicu Vanju Trobić i radove okupljene pod naslovom:

/ Mjesta moći/ S onu stranu zbilje

Vanja Trobić Adamović (1987, Zagreb) diplomirala je Slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2012. godine. Izlagala je na deset samostalnih izložbi, te sudjelovala na više skupnih izložbi, festivala i likovnih radionica. Ističe sudjelovanje na 2. Bijenalu slikarstva 2013. na kojem je izlagala kao jedna od deset pozvanih umjetnika prema odabiru stručnog žirija, zatim sudjelovanje na izložbi Miniprint u Finskoj, na umjetičkom sajmu Fountain Art Fair u New Yorku te izložbi Mlada hrvatska umjetnost u Neue Isenburgu u Njemačkoj 2014. godine. Suradnica je Muzeja ulične umjetnosti (Zagreb) od 2010., te autorica desetak murala u javnim prostorima u Zagrebu, Puli i Rijeci. Suorganizatorica je i moderatorica crtačke radionice C.R.T.A. (2010.-2013.). U studenom 2012. boravila je u Kijevu (Ukrajina) u sklopu Umjetničkog rezidencijalnog programa u organizaciji HDLU-a. Članica je HDLU-a od 2012. i udruge Boonika od 2013. godine. Živi i radi u Zagrebu.

Slikarstvo je njena primarna umjetnička praksa, iako ju zanimaju i drugi vizualno-umjetnički mediji. Slike gradi poput snoviđenja i intimnih mitova, fokusirajući se na duhovnost i odnos čovjeka i prirode. Kao prolaz u transhistorijski svijet, njen rad naglašava bezvremen i melankoličan karakter čovječanstva izgubljenog u post-apokaliptičnom svijetu. Njeni su radovi dio zbirke Erste banke, fundusa Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda, te nekoliko privatnih zbirki u Hrvatskoj i inozemstvu.


SAMOSTALNE IZLOŽBE:
2013.:
- “Vizije donjeg svijeta”, Subgalerija MUL, MMC Luka Pula
- “Unutrašnji prostor svijeta: Limbo / Kristali vremena”, PM galerija, HDLU Zagreb
- “Mjesta moći / S onu stranu zbilje”, Galerija Striegl, Sisak
- Izložba slika i crteža, Boonika: BooEx, Zagreb
- “Mjesta moći / S onu stranu zbilje”, Galerija SC, Zagreb
- “Vizije donjeg svijeta”, Green Room, Zabok
2012.:
- Izložba slika, Knjižara Ribook, Rijeka
- "Preklapanja" - izložba slika, sa Sanelom Đurinec i Lilom Herceg, Galerija V.Filakovac, NSD Zagreb
2011.:
- „Family portrait“, Prostor, Zagreb
- Izložba slika, Blok Gallery, Novi Beograd, Srbija


SKUPNE IZLOŽBE (odabir):
2014.:
- Miniprint Finland, Graphic Artist Association of Lahti, Hyvinkää Art Museum, Finska
- Art Euniversal – Fountain Art Fair, Armory Arts Week, New York, SAD
2013.:
- Drava Art Bienalle 2013, Galerija Koprivnica
- 2.Bijenale slikarstva, HDLU Zagreb
- Boiling Point, Zagreb
- 16.međunarodna izložba minijature, Novi dvori, Zaprešić
- Izložba suvremenog hrvatskog crteža, Galerija Šimun, BiH
- “Erste fragmenti 9”, Galerija Bačva, HDLU Zagreb / Mali salon, MMSU, Rijeka
2012.:
- “31. Salon Mladih – Korekcije”, HDLU, Zagreb
- “Erste fragmenti 8”, No-gallery, MSU, Zagreb / Mali salon, MMSU, Rijeka
2011.:
- 2. Hrvatski triennale autoportreta – Koegzistencije, Galerija Prica. POU Samobor
- 1. Bijenale hrvatskog slikarstva, HDLU, Zagreb

 

Povodom izložbe Vanje Trobić: O umjetnosti i zrcaljenju


Nedavno sam razgovarala s kolegicom o biti i smislu umjetnosti. Smiješno mi zazvuči kad promislim da dvije stasale umjetnice još mogu raspravljati i pitati se zašto ljudi trebaju umjetnost i zašto je ona važna. S druge strane to uopće nije smiješno nego suštinski važno jer mimo učenih objašnjenja, mimo znanja i definicija, svi ljudi znaju, mogu i žele uživati u umjetnosti i trebaju umjetnost; ona ih može razgaliti, smiriti, dirnuti do plača, naljutiti, prestrašiti... Zašto umjetnost ima takvu moć nad nama kad znamo da nije stvarna/zbiljska? Ili?
Još nas iznova izluđuje i to što ljudi posve individualno reagiraju na umjetnička djela bez obzira na njihovu reputaciju. Sjećam se kako mi je mama pričala o tatinom susretu s Leonardovim crtežom "Sv. Ana, bogorodica i dijete" u Nacionalnoj galeriji u Londonu. Toliko ga je obuzeo taj crtež da je tijekom dvotjednog turističkog boravka u Londonu svaki dan dolazio u galeriju, sjedio u polumraku na klupici i piljio u njega satima. Mama je rekla da je lud. Kad sam ja puno kasnije kao studentica posjetila London, htjela sam iskušati učinak tog crteža na sebi. Sjela sam na istu klupicu u polumraku i piljila u njega. Bio je prekrasan; vidjela sam vrhunsko crtačko umijeće, meke sjene, divne odnose likova na slici i... to je to. Nisam imala potrebe više dolaziti. Nije me "drmnula" kao mog oca. Međutim, neke druge slike, skulpture, knjige, glazba, predstave drmale su me do te mjere da sam ih sanjala ili se tresla se kad sam ih doživjela, a još im se vraćam s čežnjom kao starim ljubavima. Nika Samotračka, Sto godina samoće, Gymnopedie... Na kraju mi se čini da je umjetnost upravo prepoznavanje i zaljubljivanje, ali ne u umjetnika, nego u njegovu sposobnost da u svom radu zrcali ne samo svoja, nego i iskustva drugih. Ne samo iskustva vidljivog i opipljivog fizičkog svijeta, nego naročito ona duboka iskustva duše, skrivena, čuvana, ona za koja mislimo da ih nitko ne zna i ne vidi. Kad ih umjetnik unatoč njihovoj skrivenosti osjeti i materijalizira, to nas razoružava jer nalazimo da smo svi baštinici iste ljudskosti.
Teško mi je pisati o radovima Vanje Trobić i to iz više razloga. Prvo zato što je na kraju njene biografije par toliko suvislih rečenica o njenom radu da mi se čini da bi ih svojim predgovorom samo raspisivala (neke možda i osporavala) i da ustvari ne bih rekla ništa novo. Osim toga, naslovi slika su joj toliko sugestivni i moćni da bi samo njihov popis bio posve pristojan predgovor. Na kraju, učinak Vanjinih radova mi je neprimjereno, skolastički i hladno objašnjavati formalnom analizom likovnih tehnika koje u radovima kombinira, kontekstualizacijom nedrealizma, njenom neupitnom slikarskom vještinom ili načinima komponiranja jer ionako mislim da bit i uspjeh njenog slikarstva ne ovisi isključivo o tome. Ono što bih mogla je, recimo to tako, laički govoriti u svoje ime i napisati da je Vanja u nekim slikama prepoznala i odreflektirala i moju unutarnju atmosferu; da me prepoznala u trenutku kad se kao djevojčica igram u pijesku dok se svijet oko mene gubi, a vrijeme više ne postoji. Mogla bih napisati i to da, kad zatvorim oči, njena djeca sa zastavama kao usporenim snimkom trče Prema suncu, a iz daljine mi prigušeno i snovito dopire jeka njihove cike i dreke. Točno se sjećam i dječaka na stijeni u ljeto tisućudevetstoosamdesetineke. U svom starom albumu imam i jednu takvu fotografiju sebe kako skačem u more, samo ja nisam na stijeni, nego na mulu i već sam se otisnula u skok... Svejedno. Mogla bih to napisati, ali bi vjerojatno zvučalo neoprostivo patetično i neprofesionalno. Ispalo bi da se ulizujem ili još gore, da sam se zaljubila. Ali ne u Vanju, nego u njenu sposobnost da zrcali i moje Kristale vremena i moja Mjesta moći. A to me drmnulo.

Hana Lukas Midžić
 

 

Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović Vanja Trobić Adamović